Kako se nekad vozilo – bicikli, asfalt i miris slobode

Bicikli s dušom

Bicikli su bili jednostavni, ali neuništivi. Ako se pitaš kako se nekad vozilo, odgovor je – srcem i šerafcigerom u džepu.Bicikli su bili jednostavni, ali neuništivi.
„Partizan“, „Pony“, „Rog Maraton“, a kasnije i „Capriolo“ ili „Favorit“ – sve su to bile legende.

Nije bilo amortizera, ali jeste šerafciger u džepu.
Ako pukne lanac – skineš ga, izvučeš spojku, sastaviš rukama crnim od masti i – voziš dalje.
Gume su bile „na dušu“, pa kad pukne, nema poziva servisu. Napumpaš ih pumpom iz fiće, zakrpiš flasterom iz apoteke i produžiš.

Ako ti pukne žica – vežeš je najlonom.
I opet voziš.
Nije bilo bitno koliko si brz, već koliko daleko možeš stići prije nego padne mrak.

Ceste, prašina i miris ljeta

Ceste su bile poluprazne, prašnjave, a vožnja kroz selo mirisala je na benzinsku, pokošenu travu i slobodu.
Kacige? Ma kakve kacige! Glava slobodna, kosa u vjetru.
Kočnice? Gumene papuče na obruču – dok ne počnu cvrčati.

A spuštanje niz brdo – to je bio adrenalin bez aplikacije.
Ako te uhvati kiša, nije problem – voziš dalje, natopljen do kostiju, s osmijehom do ušiju.
Na kraju puta, kad se bicikl nasloni na banderu, ti sjediš na travi i gledaš oblake.

Niko te ne prati na Stravi, ali svi znaju da si bio „negdje daleko“.

Okrepa na kiosku

Svaka ruta imala je svoj „pit stop“.
Kiosk s Cedevitom, Radenskom i Kraš čokoladicom bio je mjesto okupljanja.
Tu se pričalo – ko je skinuo lanac, ko je pao, a ko se „zagledao“ u onu iz razreda.

A onda opet – na bicikl, prema kući, dok zvuk lanca i zujanje guma prate zalazak sunca.
To je bio pravi biciklizam – bez filtera, bez pritiska, samo čista radost.

Servis u dvorištu

Servis je bio – šupa iza kuće.
Na zidu ključevi, u kutiji stari ležajevi, a pored – kanta s naftom.
Tata puši „Filter 57“, gleda kako podešavaš kočnice i kaže:

„Nemoj prejako zatezat, sine, da ne lomiš.“

Taj servis bio je škola života – o biciklima, strpljenju, upornosti i ljubavi prema vožnji.
Naučio si da svaki problem ima rješenje i da se bicikl ne baca – nego popravlja.

Muzika i ritam pedala

Na putu se pjevalo. Ili je iz nekog prozora svirala Azra, Bijelo Dugme, Parni Valjak ili Riblja Čorba.
Svaka krivina imala je svoju melodiju.
Danas imaš slušalice, tada si imao – ritam točkova i srce kao metronom.

Kad se vozilo radi sebe

Danas mnogi zaboravljaju kako se nekad vozilo – bez cilja, ali s ogromnim osmijehom i osjećajem slobode.

Nekad se vozilo bez plana, bez cilja i bez pritiska.
Vožnja nije bila bijeg od svakodnevice – ona je bila njen najljepši dio.
Samo ti, bicikl i drum.

Niko nije pričao o kilometraži, FTP-u ili snazi pedale.
Sve što je bilo važno jeste da si osjetio – da si živ.
To je bio pravi biciklizam s dušom – onaj koji ne mjeriš brojkama, nego osmijehom.

I zato…

Kad danas sjedneš na moderan MTB, sa 12 brzina, dropperom i GPS rutom –
sjeti se onih dana kad si vozio po instinktu, s krpljenom gumom i srcem punim svijeta.

Jer taj osjećaj, onaj pravi, dječiji, čisti osjećaj slobode –
nikad nije nestao.
Samo čeka da ga opet otkriješ.